Najstarija crkva u srezu tešanjskom, izuzev dva manastira, i to: Liplјana, koji se nalazio u selu Liplјu, uz riječicu Bistricu, pod brdom Osojem; te Stuplјa, za koji se zapravo tačno ne zna gdje je postojao, ali je najvjerovatnije, da je bio ispod planine Borja, na mjestu zvanom Crkvina, i za koje manaetire stoji zapisano u »Zborniku za istoriju, jezik i književnost srpskoga naroda« od Lj. Stojanovića, da su godine 1696 sagoreli i opusteli, jest svakako crkvica u selu Vrućici, kod Teslića.
Priča se, da je sagrađena za vrijeme turske vladavine, prije 250 i više godina, nekako u drugoj polovini sedamnaeetog stolјeća, na starom zborištu. Takovih zborišta bilo je u staro doba na više mjesta, ali su pojedina, radi svoga položaja, pristupačnosti i zaklonosti, bila narodu omilјena i tu bi se narod i iz udalјenijih krajeva na molitvu sastajao. Tadanji sveštenici služili bi svetu liturgiju ili kako narod kaže »držali molitvu« pod čadorima (šatorima). Po pričanju starine Jefte Vukovića iz sela Osjevice, on se još sjeća takovih čadora, koji su sve do pre nekoliko decenija postojali u selima gdje nije bilo crkava. Čadori su bili napravlјeni od debelog domaćeg platna, krajevi čadora bili su obrublјeni crvenim platnom (mavezom) a ukrašeni sa dosta velikim crvenim krstovima, te su služili za pravlјenje hlada i za oznaku mjesta gdje se drži sveta molitva. To su im bile crkve, jer stalnih nijesu imali. Kako je staro zborište u Vrućici bilo vrlo oblјublјeno, priča se, da su sela Vrućica,Teslić, Ranković,Ružević Vrela, Pribinić, Buletić, Osjevica, Čečava, Ugodnovići, Brijići i druga zamolili — preko nekog Ajanovića, bega-tešanjskog — pašu travničkog, da im dozvoli u Vrućici, na starom zborištu, napraviti nešto bogomolјe. I dobiše
dozvolu vrlo čudnu i za ona vremena karakterističnu. Paša im dozvoli pod uvjetom, da ne smije biti veća nego što je mogu za jednu noć podići. I pobožni narod, koji je možda takav odgovor i očekivao i građu eventualno i prije pripravio, sagradi preko noći želјenu bogomolјu, koja osvanu na veselјe naroda. Bila je to od hrastove građe podignuta kuća, sa četiri niska, od hrastovih debelih naloga napravlјena, zida, bez prozora, sa velikim, nisko spuštenim, četverokrilnim krovom, napravlјenim od debelih cijepanih hrastovih dasaka, pričvršćenih sa ekserima kovancima i drvenim klinovima. Potsjeci, grede i ostala debela građa bila je isto hrastova i grubo tesana, te sastavlјana sa 56 do 60 cm dugim ekserima kovancima, što je najbolјi dokaz, da su u žurbi više polagali na sigurnost od provale nego na samu izradbu. Imala je samo zaladna vrata sa velikom kovanom bravom i teškim velikim klјučem.
dozvolu vrlo čudnu i za ona vremena karakterističnu. Paša im dozvoli pod uvjetom, da ne smije biti veća nego što je mogu za jednu noć podići. I pobožni narod, koji je možda takav odgovor i očekivao i građu eventualno i prije pripravio, sagradi preko noći želјenu bogomolјu, koja osvanu na veselјe naroda. Bila je to od hrastove građe podignuta kuća, sa četiri niska, od hrastovih debelih naloga napravlјena, zida, bez prozora, sa velikim, nisko spuštenim, četverokrilnim krovom, napravlјenim od debelih cijepanih hrastovih dasaka, pričvršćenih sa ekserima kovancima i drvenim klinovima. Potsjeci, grede i ostala debela građa bila je isto hrastova i grubo tesana, te sastavlјana sa 56 do 60 cm dugim ekserima kovancima, što je najbolјi dokaz, da su u žurbi više polagali na sigurnost od provale nego na samu izradbu. Imala je samo zaladna vrata sa velikom kovanom bravom i teškim velikim klјučem.Brava je bila pribita sa unutarnje strane a sa vanjske strane visila je debela, lijepo izrađena, karika za pritezanje teških hrastovih vrata. Brava je i danas očuvana, te besprijekorno funkcioniše. Prozora nije imala, već je svjetlost dolazila kroz badžu sa krova. Na slјemenu, na istočnom i zapadnom kraju, imala je drveni krst, po kojem se jedino moglo zaklјučiti, da je bogomolјa. Premda je bila malena i izvana neugledna i siromašna, njena je unutrašnjica bila snabdjevena lijepim i za ona vremena skupocjenim stvarima, koje su naravski u toku vremena postepeno nabavljane. Imala je ikonostas, sastavlјen od ikona rađenih na dasci, rukom, nekog vještog slikara, vrlo precizno, po uzoru naše srednjo-vjekovne crkovne slikarske umjetnosti. Od ovih ikona se osobito ističe ikona Velikomučenika Georgija, Arhangela, svetih apostola Petra i Pavla i Hrista Spasitelјa. Mnoge su slike uslijed nevremena i nečuvanja propale, te se ne može tačno razabrati šta predstavlјaju. Ikona Svete Bogorodice izgleda da je najstarija i ukrašena je srebrnom oreolom i srebrnim rukama. Neke su ikone i grčkoga porijetla, kao velika ikona »Raj i Pakao«. Na njoj su prikazani svi grijesi, koji vode upakao, kao i sve muke, koje očekuju takove griješnike. Na istoj slici, odvojeno, prikazani su pravednici i vječni život. Između jednih i drugih naslikan je Arhanđel Mihajlo kao pravedni sudija, sa vagom i plamenim mačem. Na slici je mnogo grčkih napisa, kao tekst pojedinim prikazima ili su citati iz Svetog Pisma. Među stvarima nalazi se jedan stari antimis od papira, prilјeplјen na debelo seosko platno. I on je grčkog porijekla. Na jednoj strani slika je Bogorodice i Spasitelјa a na drugoj Cara Konstantina i Carice Jelene.Između obje ikone naslikan je krst sa znakom: IS-HS-NI-KA. Antimis mora da je vrlo star i da je služio sveštenicima pri služenju pod čadorima. Crkvica je bila od vajkada bogata crkvenim knjigama, ima ih lijep broj, među kojima se nalaze neke štampane u moskovskoj Tipografiji, za vrijeme Imperatorice Ane Ivanovne, kao: Tomino Evanđelјe, Novi Zavjet, Službenik. Knjige su vezane u drvo i kožu. Još ima jedno staro evanđelјe, kojem manjkaju korice i nekoliko prvih listova, izgleda, da je mnogo starije od ovih moskovskih izdanja. Po štampi se vidi, da slova nijesu još tako savršena kao u ovih poznijih. Osim ovih knjiga bilo je još i drugih, koje su raznešene i nalaze se u privatnim rukama. Od utvari postoji Hristov grob i Nebo, izrađeni od drveta, dosta ukusno. Vladičina stolica bila je vrlo originalna. Tu je bio drveni stolac tronožac sa okruglim naslonom. Od njega se i sada nalazi samo naslon. Na srednjoj prečki vidi se neki zapis mastilom pisan i na kome se mogu jedino još razabrati neke riječi, kao »pop Lazar mjeseca marta 1783. godine«. Ispod zapisa stoji potpis teško čitlјiv, ali — po ispisanim zavojima — rekao bih da ga je pisala vrlo vješta ruka, po svoj prilici neki crkveni velikodostojnik koji je prigodom posjete na toj stolici sjedio i taj zapis napisao. Ispred ikona imade nekoliko kandila, poklona tešanjskih trgovaca. Kandila su većinom naručivana sa strane, samo je jedno ručna radnja od srebrene žice sa poznatim bosanskim šarama. Vrijedno je spomenuti i dva drvena svijećnjaka, te darohranilnicu obloženu sedefom, od koje sada — nažalost — samo pojedini komadi postoje. Priča se, da je donešena iz Jerusalima, i da je bila prava umjetnost što se i vidi na ostatcima sedefa, gdje je na svakoj i najmanjoj pločici izrađena ikonica kojega sveca ili prikazan događaj iz staroga ili novoga zavjeta. Sačuvano je i nekoliko starijih odežda. Na carskim dverima bila je karakteristična zavjesa od neke crvene materije na kojoj su bili naslikani likovi svetaca. Od ove zavjese sačuvan je samo jedan komad, te danas služi za pokrivanje nalonja. Sačuvan je i cjelokupni pribor za svetu pričest; nije od osobite izradbe, ali se odlikuje svojom jednostavnošću, što je i razumlјivo, jer je u stara vremena nošen po zborovima radi pričešćivanja naroda. Koji su joj sve bili sveštenici teško je ustanoviti. U narodu se kao najstariji spominje neki pop Goran, rodom iz sela Gornje , Radnje. On je stanovao u Radnji i odatle posluživao crkvu a kad je umro zakopan je kraj crkve. I danas postoji veliki kameni krst prislonjen uz crkvu i na njemu, dosta dobro izrađen, napis: »Sia Krest popa Luke Gorana, 1803 marta dan 8 položi, pisa pop Ilija«. Da li je to taj Goran, kojeg narod spominje, ne može se ustanoviti, jer iz kuće Goranovića bilo je i ranije sveštenika. Na jednom spomeniku stoji napis: »Pomjani popa Gavre 1/12 1827«. Napis je vrlo nevješto urezan u kamen, sa pisanim slovima izmješanim staroslavenski i t. zv. »bosančicom«. Nadalјe se spominje neki pop Jovo, zvani »Klindo« iz kuća Kvržića iz Gornje Radnje. Spominje se, da je iz Krajine došao neki pop Dimšo Bosnić od kojeg potiču današnje porodice Popovića, nastanjene nedaleko ove crkve. Iz ove kuće potiče i pop Ilija Bosnić, koji je crkvu posluživao oko godine 1835. što se dade zaklјučiti iz napisa na jednom krstu: »Sia krest Bosnića Save i supruge jego Ljubice otac i mati popa Ilije Bosnića 1835«. Na jednom starom krstu spominje se »Supružnica« popa Aleksija. Jedan od starih sveštenika jest svakako pop Lazar, koji se spominje ka vladičinoj stolici 1783 godine. Iz kuće Milanovića iz Pribinića i Tešnja bilo je više sveštenika, od kojih se spominje pop Jovo i Lazar Milanović, kao sveštenici vrućičkog hrama. Neko vrijeme posluživao je vrućičku crkvu i pop Stevo Lugonić, iz stare svešteničke porodice iz sela Jelanske. Zadnja tri decenija nije imala svoga stalnog sveštenika već su je posluživali sveštenici tešanjske crkve. Najznačajniji među njima bijaše Hadži-prota Teodor Ilić, koji je umro u Tešnju god. 1916 i tamo zakopan. Svakako je još više sveštenika posluživalo crkvu u Vrućici, ali se ne može trag pronaći a mnogi su pokopani u svojim selima bez vidnije oznake i napisa. Kako starci pričaju, u ondašnja vremena nijesu oskudijevali u sveštenicima, bilo ih je dosta. Bili su većinom selјačkog roda, živjeli selјački, odijevali se u selјačko ruho sa kamilavkom na glavi. Malo koji da je još imao mantiju po uzoru grčkih sveštenika. Sa štakom (štapom) u ruci, te knjigom i drugim potrebnim utvarnjma u torbi ili bisagama, obilazili su svoje vjernike i svršavali svete obrede: krštenja, pokope, molitve, pričešća nemoćnih, vjenčanja a često puta sastala bi se i trojica zajedno, da čitaju »velike molitve« kod teških bolesnika. Većinom su išli pješice, konja su rijetko jašili da ne svraćaju pozornost Turaka na sebe. Bili su u vrlo uskim vezama sa narodom i bili im tad jedini savjetnici u svemu. Stara ova crkvica u Vrućici propojala je (t. j. prva služba odslužena) licem na prvi dan Hristova Roždestva. Po narodnom predanju, istoga je dana i paša izaslao svoje lјude, da se na licu mjesta uvjere da li su se Srbi držali njegove odredbe i da nijesu možda veću crkvu podigli. Oko crkve je tada bila šikara i po koje debelo stablo, a od to doba počeše pomalo krčiti šikaru, osnivati groblјe i saditi po koju voćku. Crkva je tada, pa sve do podizanja nove bila posvećena Sv. Apostolima Petru i Pavlu, što se vidi iz njezinog pečata iz godine 1840 koji je na nekim knjigama otisnut ostao. Zvonika nije imala. Tek nekad pri kraju prošloga stolјeća podigoše uz jednu veliku lipu povisok zvonik (zvonaru), te sa prinosima sela a na poticaj vrijednog starine Jefte Vukovića nabaviše jedno srednje zvono. To je zvono bilo tada jedino u srezu te je sa svojim umilnim glasom okuplјalo pobožni narod na molitvu, sve do godine 1914, kad ga Austrijanci rekviriraše u vojne svrhe. Kako je ova crkvica bila jedina u ovome kraju, narod ju je redovno posjećivao i u njoj tražio utjehe u teškim danima koje je tada preživlјavao. Pobožni narod darivao ju je novcem, raznim poklonima i zavještajima, te je materijalno odlično stajala. Imala je svoga posjeda i gotovih novaca, što se vidi iz starinskih zapisa da je godine 1858, prigodom gradnje srpsko-pravoslavne crkve u Tešnju, tamošnjem odboru dala (posudila) 16 zlatnih dukata i time u veliko pomogla gradnju crkve u Tešnju, gdje je tada bilo glavno sjedište turskih vlasti za srez tešanjski. Kako je pomogla tešanjsku isto je tako pomogla i druge, koje danas postoje. Zna se da je zajmovima pomogla mnoge naše zanatlije i trgovce i da su baš njezinim kapitalom nekoji započeli i gazde postali. Vidi se da je imala u svoje vrijeme savjesne crkvene staratelјe, koji su bili šireg pojimanja i shvaćanja. U neko doba bilo je i dosta nemarnih, za čije je vrijeme mnoga dragocjena stvar propala. Sa čestim popravkom postojala je ova stara drvena crkvica sve do godine 1920. Te godine, na poticaj starine Jefte Vukovića, dobrovolјca Nede Popovića i drugih bi sa prinosima selјana vrućičkih podignuta na istome mjestu nova zidana crkva, koju vidimo na slici. Od stare crkve t. j. od onih komada, što im ni stolјetni zub vremena nije mogao hrastovu crlјen uništiti, napraviše malo podalјe od crkve kućerak, u koji smjestiše neke stare stvari, da bi ih sačuvali za uspomenu. Na isti kućerak stavlјena su teška hrastova vrata crkvena sa napred opisanom teškom bravom kovanicom. Potrebno će biti te vrijedne stvari inventarno popisati i tako od dalјnje propasti i zaborava sačuvati. Ove ostale ikone, utvari, knjige, odežde i t. d., čuvaju se u novosagrađenom hramu, te i danas služe pri svetom bogosluženju. Obnovlјena crkva posvećena je Svetom Dimitriju. God. 1925 nabavlјeno je ponovno zvono i uz prisustvo velikog mnoštva naroda podignuto. Eto, to je kratka istorija srpske pravoslavne crkve Vrućičke. Kao što je nekada stajala malena, pognuta, drvena i od teških vremena pohabana, uz staru lipu sakrivena, tako danas, uz istu lipu, stoji ponosna, bijela kao snijeg, nova, preporođena. Stoji radosna u slobodi, držeći u njedrima dragocjene uspomene na naše pretke, koje je više od dva stolјeća u ropstvu tješila sa nadama u Boga i Nјegovu Veliku Pravednost, koja će donijeti, tada ojađenom srpskom narodu na Kosovu izgublјenu slobodu. Kao što je nekada bila dom utjehe i tihe molitve za spas naroda, tako je i danas dom u kojem se poju pjesme zahvalnosti za svijetle dane granule Slobode. Čuvajmo je od zaborava. Teslić, mjeseca jula 1930.
Autori: PETAR BOGUNOVIĆ
