Bosna i Hercegovina je zemlja neplivača u kojoj gotovo 90 odsto stanovništva ne umije da pliva.
Ovi alarmantni podaci dobijeni su na bazenima, u školama plivanja i spasilačkim timovima, odakle upozoravaju da je posebno poražavajuće da se zbog sramote zrela populacija skoro i ne odlučuje na pohađanje škola i kurseva plivanja.
“Neka ranija istraživanja su pokazala da je na nivou države preko 90 odsto neplivača, zamislite koliko je to poražavajuća cifra. Situacija je u gradovima nešto pozitivnija, dok u selima gotovo niko ne zna da pliva”, kazao je Vlado Kepčija, sekretar Plivačkog saveza BiH.
On je istakao da je glavni krivac za takvo stanje opšta plivačka “nekultura” i osjećaj sramote koji ljudi imaju kada se odluče na učenje.
“Iz vlastitog iskustva znam da je već od nekih pubertetskih godina omladinu sramota da uči plivati zajedno sa dječicom od pet godina, tako da obično traže privatne časove u večernjim terminima”, kazao je Kepčija.
Na nivou RS, po rađenim anketama i procjenama upućenih, broj neplivača je nešto niži i iznosi oko 70 odsto.
“Mi smo radili anketu na uzorku od 1.000 ljudi u Banjaluci i tada smo imali 70 odsto neplivača. Što se tiče šireg područja situacija može biti samo gora jer je Banjaluka veliki i urban grad, gdje ljudi imaju više svijesti o važnosti plivanja”, naveo je Borivoje Jevđenić, portparol JP “Akvana”.
Istakao je da komercijalnu škola plivanja u ovoj ustanovi godišnje posjeti 1.000 korisnika, ali da od ukupnog broja svega jedan odsto čine odrasli.
Dvadesetpetogodišnja Jasna Dragojević iz Čelinca, kod Banjaluke, koja spada u onih 90 odsto neplivača u državi, kaže da je kod nje presudan bio strah od vode.
“Stvarno bih voljela da naučim da plivam, ali me strah spriječio u tome. Nekada sam znala osjećati sram, ali ne baš pretjerano jer primjećujem da dosta ljudi ne zna da pliva. Kolika je važnost plivanja shvatila sam kada zbog ovoga nisam mogla da konkurišem za posao stjuardese. Tada sam odlučila da krenem u školu plivanja”, kazala je Dragojevićeva.
Miroslav Mišković, koordinator rada spasilačke službe Ronilačkog kluba “Buk”, kazao je da su za veliki procenat neplivača krivi upravo roditelji, koji rijetko odlučuju da mališane dok su još mali dovedu na časove plivanja.
“Najrizičnija kategorija su djeca školskog uzrasta pa smo na osnovu toga u toku prošle godine radili kampanju u svim osnovnim školama u Banjaluci, Prijedoru i Laktašima”, rekao je Mišković, ističući da su u toku prošle godine imali 963 uspješne intervencije, te da nije bilo nijednog smrtnog slučaja na kupalištima na kojima rade spasioci.
Što se tiče odrasle populacije, kako kaže, spasiocima su najveći problem takozvani poluplivači.
“Oni se najčešće utapaju. To su ljudi koji su obično naučili plivati u nekim idealnim uslovima, pa kada dođu na rijeku koja je brza i hladna, dolazi do panike koja može da vodi do utapanja”, kazao je on.
Skandinavija za primjer
Koliko se plivanje smatra bitnim za život pokazuje i primjer zemalja kao što su Švedska, Danska, Norveška, Estonija i Finska, u čijim je nastavnim planovima i programima plivanje obavezno i sva djeca moraju da savladaju tu vještinu.
Očekuje se da djeca preplivaju minimalno 200 metara, od kojih 50 treba da bude leđno. Takođe, planom se predviđa obuka djece u slučaju pada u vodu. Čak 95 odsto švedske djece u dobi od četiri godine već zna da pliva.
U Francuskoj je plivanje jedan od obaveznih predmeta u nižim razredima osnovne škole. Djeca obično jedno školsko polugodište imaju plivanje kao obavezan predmet.
Nezavisne.com
