Kad je David Latimer posadio sjeme u staklenoj boci na Vskrs 1960. godine iz čiste znatiželje, nije imao pojma da će se pretvoriti u gusto zelenilo koje će bujati narednih nekoliko desetljeća. Sada, više od pola vjeka kasnije, „vrt“ u ovoj zatvorenoj boci uspijeva bolje no ikad, ispunjujući je bogatim biljnim životom – i to unatoč činjenici da ga Latimer nije zalijevao od 1972. godine.
Nakon što je stavio nešto gnojiva u bocu, Latimer je pomoću žice zasadio sjeme puzavca i dodao malo vode. Bocu je zatvorio, stavio je na sunce i otada fotosinteza čini svoje. Od 1972. godine kad ju je Latimer posljednji put zalio, biljka ne dobija svjež zrak i vodu, no ipak je uspjela stvoriti vlastiti samoodrživi ekosistem. Kroz fotosintezu, biljka dobija energiju potrebnu za rast apsorbirajući sunčevu svjetlost. U tom se procesu također stvaraju vlaga i kisik; vlaga se nakuplja i zatim ponovno „kiši“ dolje na biljku. Lišće koje padne na dno boce trune i proizvodi ugljikov dioksid potreban za fotosintezu.
Zapanjujuće je kako s malo sunčeve svjetlosti biljke mogu rasti, čak i u ovakvim uslovima, stvarajući mikro verziju Zemlje u boci. 80-godišnji Latimer nada se da će njegova djeca nastaviti s eksperimentom i nakon njegove smrti.
Izvor: My Modern Metropolis
