Badnjak (u nekim krajevima zvan i veseljak) je drvena oblica koja se kod pravoslavnih Srba obredno nalaže na vatru domaćeg ognjišta na Badnje veče. Drvo za badnjak, najčešće mlad i prav cer, siječe se ritualno rano ujutru na Badnji dan. Sječenje, priprema, unošenje i nalaganje izvode se kroz složene obrede, koji u raznim krajevima imaju različite forme. Izgaranje badnjaka popraćeno je molitvama da u narednoj godini ne manjka hrane, sreće, ljubavi i novca. Prema badnjaku se odnose kao prema ličnosti; upućuju mu pozdrave i prinose žrtve: žito, vino i med. Badnjak gori i tokom Božića: prvi posjetilac na Božić udara po njemu žaračem ili granom dok želi da sreća i napredak porodice budu obilati kao varnice koje izlijeću iz badnjaka. Budući da današnji način stanovanja ne dozvoljava vatru na ognjištu, badnjak je najčešće predstavljen hrastovom grančicom kojom se na Badnji dan ukrasi dom.
Badnjak se svečano loži u znak sjećanja na vatru koju su po narodnom predanju vitlejemski pastiri naložili u pećini u kojoj se rodio Isus Hristos, da bi ogrijali božansko novorođenče i njegovu majku. Badnjak se takođe može tumačiti kao simbol krsta na kome je Hristos raspet, pri čemu toplina vatre simbolizujue spasenje za ljudski rod koje je, po hrišćanskom vjerovanju, omogućeno Hristovim raspećem. Istoričari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su Srbi naslijedili ovaj običaj iz svoje prethrišćanske religije. Oni tumače badnjak kao utjelovljenje duha rastinja i kao božanstvo koje umire spaljivanjem pa uskrsava, kojem su se prinosile žrtve i upućivale molitve radi plodnosti polja, zdravlja i sreće prodice. NJegova vatra simbolizovala je svjetlost sunca, obezbjeđujući sunčevu životvornu snagu u narednoj godini. Neki od južnoslovenskih naroda imaju slične običaje, a tradicija da porodica na Badnji dan svečano naloži drvo na ognjištu zabilježena je i među drugim evropskim narodima.
Srpska tradicija nalaganja badnjaka, izvorno vezana za domaće ognjište, prelazi za vrijeme Kraljevine Srbije i u javni prostor. Među njenim vojnicima razvio se običaj da lože badnjake u kasarnama. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vojna ceremonija sa badnjakom dalje je razrađena i standardizovana u pravilima službe, ali je njenom izvođenju došao kraj izbijanjem Drugog svjetskog rata. Od zadnje decenije dvadesetog vijeka, Srpska pravoslavna crkva i lokalne zajednice organizuju javne proslave Božića u kojima badnjak ima bitnu ulogu. Parohijani ga na Badnji dan svečano posijeku i odvezu do crkve, u čijoj porti se obavi nalaganje badnjaka uz blagosiljanje sveštenika. Svečanost se završava druženjem parohijana okupljenih oko vatre.
Rano ujutru na Badnji dan, po mogućnosti prije izlaska sunca, domaćin sa nekoliko muških članova porodice odlazi u šumu da siječe badnjak. Grupa svoj polazak objavljuje pucanjem iz pušaka i prangija. Za badnjak se najčešće bira cer, a u nedostatku cera izbor obično pada na druge hrastove. Rjeđe se upotrebljavaju neke druge vrste drveta; u istočnoj Srbiji to mogu biti bukva, kruška, dunja, grab i šljiva. U predjelima Crnogorskog primorja gdje nema hrastova, koriste se maslina, lovor, brijest ili maginja (planika). Gleda se da drvo bude mlado, pravo i neoštećeno.Ponegdje se badnjak više cijeni ako je neopaženo posječen u tuđoj šumi.
Sječenje i priprema
U nekim predjelima siječe se više od jednog badnjaka po domaćinstvu, kao, na primjer, u Crnoj Gori, gdje je taj broj različit od mjesta do mjesta: dva, tri, proizvoljan broj veći od dva ili koliko ima muškaraca u kući i jedan više za napredak. U ovom zadnjem slučaju svaki muškarac dobija zaseban badnjak, pri čemu je najdeblji domaćinov, a najtanji onaj za napredak. U Grblju, jugozapadno od Kotora, sijeku za svakog člana domaćinstva po jedan badnjak od hrasta ili masline, osim za domaćicu. Za nju se pripremi oblica od smrdljike, koja se zove badnjačica. U crnogorskom primorju svi badnjaci u jednom domaćinstvu ne moraju biti od iste vrste drveta.
Pojam badnjačica sreće se i u predjelima gdje se pripremaju samo dvije oblice, pri čemu se badnjačicom naziva ona manja. U Resavi se za badnjačicu upotrebljava sladun (granica), a za badnjak cer. U Zagaraču, u središnjoj Crnoj Gori, obje oblice mogu se pripremiti od istog drveta ako je dovoljno visoko.U nekim mjestima se ovom paru pridružuje treća oblica zvana badnjačić. Dok se u većini krajeva za badnjak bira mlado i tanko drvo, u dalmatinskoj Bukovici se pripreme dvije deblje oblice prečnika 30 do 50 centimetara, uz koje ide još jedna tanja zvana trojstvo. Ponegdje, pak, umjesto oblica donesu iz šume suve cerove grane te njih upotrebljavaju kao badnjak.
Kad domaćin pronađe odgovarajuće drvo, stane ispred njega okrenut istoku. Nakon što ga pospe žitom, pozdravi ga: „Dobro jutro i čestit ti Badnji dan“, prekrsti se, pomoli Bogu, pa poljubi drvo (neki od tih postupaka mogu biti izostavljeni, zavisno od lokalnih običaja).Negdje domaćin objašnjava badnjaku zašto ga siječe, kao naprimjer u Levču: „Došao sam k tebi da te odnesem domu mome, da mi tamo budeš veran pomoćnik u svakom napretku i boljitku, u kući, u toru, u polju i na svakom mestu.“Nakon toga domaćin zasijeca drvo ukoso sjekirom. Ponegdje je običaj da se badnjak nikad ne dodiruje golim rukama, te u tom slučaju onaj ko siječe drvo prethodno navuče rukavice. Pazi se da badnjak padne na istočnu stranu i da se prilikom pada ne zaustavi na okolnom drveću. U nekim krajevima drvo zasijecaju sa tri udarca sjekire i ako ga pritom ne presijeku, odlome ga od panja čupanjem i sukanjem; lomljeni dio zove se brada i poželjna je na badnjaku. Zasječeni badnjak ne smije se ostaviti jer će proklinjati, pa kuća neće imati sreće.
U Šumadiji, nakon što je drvo posječeno, na panju se ostavi pola pogače, čija se druga polovina pojede u povratku kući sa badnjakom. U Zagaraču panj se prekrije mahovinom ili suvim lišćem: ako iz njega na proljeće izbiju mladice, smatra se da će biti sreće i napretka u toj godini. Prvi iver od badnjaka nose kući i stavljaju ga tamo gdje posebno žele da ostvare napredak u narednoj godini, na primjer pored košnica, u kokošarnik, ili među karlice sa mlijekom da bi se na njemu hvatali debeli slojevi kajmaka. Negdje iver stave pod kvasac da bi sve u kući raslo kao kvasac.U Semberiji komad od ivera stavljaju u česnicu; narod objašnjava da se ovo čini „radi pčela“.
Badnjak treba da bude takve dužine da se može nositi na ramenu i najčešće nije duži od 2,5 metra.Negdje ga okrešu u šumi, a negdje ga donesu sa granama, pa ga usprave uz kuću pored ulaznih vrata. Na crnogorskom primorju badnjaci se ukrase grančicama lovora, masline, bršljana, a ponegdje još ruzmarina i smreke, koje se pričvrste za vrh, sredinu i dno oblica pomoću vijenaca od bršljana ili pomoću crvenog svilenog ili vunenog konca.U nekim dijelovima istočne Srbije i Kosova, oko badnjaka obaviju mušku košulju. U Rađevini se badnjak presijeca na tri dijela od kojih se glavni zove dozemak, koji potiče od dijela stabla najbližeg korijenu.U Resavi, Levču, Temniću i Jadru, na Romaniji i Ozrenu u Republici Srpskoj, badnjak se presijeca na muški, ženski i dječji dio.
Wikipedia
