Ulazak u novi milenijum nije bio ništa posebniji od ostalih godina, samo sam bio godinu stariji. Tada sam napunio pola decenije života, dijete kao i svako drugo, igra i samo igra. U našem malom mjestu na rijeci Usori, kojeg okružuju bjelogorične i crnogorične šume pored izvora termomineralnih voda, stiglo je ljeto. Negdje oko Olimpijskih igara u Sidneju u našem mjestu čuo se pucanj iz puške. Komšija Branko je postao djed. On i teta Goga dobiše prvog unuka, a Vesna i Nešo postadoše mama i tata. Kažu da je već po rođenju ličio na djeda, pa i ime dobi po djedu, Branko. Dva Branka u porodici Kovačević, djed Branko i kako ga svi prozvaše najmlađi- mali Branko ili kako ga od milja zovemo Brankić.
Dok je „stao na noge“ počeo se družiti s nama starijim, pa smo odmah počeli po čitav dan „ganjati“ loptu. Fudbal, košarka i ostali sportovi s loptom. Vrijeme je prolazilo, dječija igra svakim danom je bila sve veća, a mi smo sanjali da postanemo fudbaleri, košarkaši. Branko je odrastao uz nas starije, ne da je odrastao, nego nas je sve prerastao. Počeli smo shvatiti da uspješni sportisti nećemo postati, jer fudbaler uspješan je kod nas malo ko uspjevao da postane. Mali Branko je vjerovao, ali u drugom sportu. Kad je vidio da fudbal nije za njega, na vrijeme se okrenuo svom istinskom talentu, streljaštvu. Oštro oko i mirna ruka dovele su ga pod zvjezdano nebo streljaštva u Bosni i Hercegovini, stao je rame uz rame sa Žarkom Lazićem, Darijom Kitić i Tatjanom Đekanović simbolima teslićkog streljaštva novijeg doba.
17 godina poslije početka priče, mi se ponekad okupimo i igramo fudbal da se podsjetimo djetinjstva, a na biciklu kraj nas, viši od svih, prođe mali Branko -veliki šampion. Naš komšija, rođak, naš šampion. Pucanj djeda Branka s početka priče za vrijeme Olimpijade u Sidneju predstavlja pucanj koji će njegov unuk Branko izvesti pištoljem na Olimpijadi u Tokiju, 20 godina poslije. Još jedna simbolika, te 2000.g. Olimpijske igre su se održale u Australiji, od tada nikada nisu bile ni blizu Australije, sada su najbliže, u Japanu. Ipak, do tada će biti još ,mnogo, mnogo treninga, a aktuelni kadetski i juniorski prvak Bosne i Hercegovine (disciplina vazdušni pištolj), najperspektivniji sportista Republike Srpske za 2017. i član Streljačkog kluba ”Geofon” pored školskih obaveza i predstojećih takmičenja odvojio je vremena da popriča sa nama.
Treba krenuti od početka, kako se Branko uopšte zainteresovao za streljaštvo i počeo se baviti njime: ,, Streljaštvo sam počeo trenirati prije tri i po godine i za to vrijeme sam tri puta bio prvak Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, već tri godine sam prvak sportskog kampa u Trebinju, osvojio sam drugo mjesto u Solinu na međunarodnom turniru u juniorskoj konkurenciji što je do sada najveći moj uspjeh. Prošle godine u Smederevu sam bio četvrti za juniore.”
Ipak kako kaže sve je počelo u djetinjstvu: „ Od malena sam volio puške, pošto su mi svi u familiji lovci. Kod kuće sam imao vazdušnu pušku i uvijek sam nešto gađao i to mi se sviđalo. Kada sam došao u klub , rekli su mi da sam veliki za pušku i da probam gađanje sa pištoljem jer je u tom trenutku bio potrebniji neko s pištoljem, a i teža je disciplina. Meni se to svidjelo i ostanem na vazdušnom pištolju.”
Brankova soba polako postaje tijesna za sve njegove medalje i priznanja: „ Da, imam preko 30 medalja i priznanja, uglavnom su zlatne i srebrne medalje, od toga mi je najdraža srebrna u Solinu, na međunarodnom takmičenju, kada su mi dva kruga trebala do zlata. Najveće takmičenje na kojem sam nastupao bio je Svjetski kup u Minhenu.”
Ništa od ovih uspjeha ne bi bilo bez podrške, ko je bio najveća podrška?: „Roditelji, djed i baba su mi bili najveća i najuža familija, naravno i moji drugovi su me podržavali na svakom takmičenju.“
Ljepotu si naslijedio od mame, stas od tate, a ko je zaslužan za dobar vid i mirnu ruku? „ Mislim da sam na djeda, jer djed je legenda što se tih stvari tiče.”
Kao i u svakom sportu gdje sportisti imaju neke uzore, ko je tvoj uzor u streljaštvu?: „Moj uzor je Damir Mikec, svjetski prvak i osvajač medalje na Olimpijadi za Srbiju. Imao sam priliku da ga upoznam, često pričamo na velikim takmičenjima i velika mi je čast što imam priliku da učim od najboljih.“
Šta je potrebno da bi neko bio dobar strijelac? „ Mnogo rada i mnogo odricanja, pored talenta kojeg posjedujete, morate da radite. Ja sam propustio mnoge rođendane i mnoga porodična okupljanja da bih postigao dobar rezultat i sada nema odustajanja, streljaštvo je postalo moj život i želim da svakim danom sve više napredujem. Moraš da odrađuješ sve zadatke postepeno jer svaki metak je meč.“
Kakvi su uslovi za treniranje? : „ Uslovi su dobri za treniranje, treniramo skoro svaki dan, a nekada i po dva puta dnevno pred takmičenja. Trener se maksimalno trudi da od svakog od nas napravi šampiona“.
Krenuo si stopama mnogih poznatih strijelaca iz Teslića dobivši nagradu za najperspektivnijeg sportistu Republike Srpske, koliko ti znači ta nagrada? „ Mnogo mi znači to što sam izabran u deset najperspektivnijih sportista Republike Srpske. Imao sam dobre rezultate prošle godine i ova nagrada mi je podstrek za dalje napredovanje.”
Kakvi su dalje planovi? „ Moj san je kao i svakog sportiste da odem na Olimpijadu. Trenutno mi je cilj da budem prvak Bosne i Hercegovine u seniorskoj konkurenciji, pa onda da krenem osvajati medalje na međunarodnim takmičenjima.“
Kakva je za kraj poruka budućim naraštajima koji će uzeti pištolj i pušku u ruku da bi postali šampioni: „ Streljaštvo je jedan lijep sport, iako većina ljudi ne obraća pažnju na streljaštvo, mada bi trebali da počnu, jer se na našim prostorima može mnogo više postići sa streljaštvom, nego sa fudbalom i košarkom.“
Branko Kovačević je momak rođen u junu 2000.godine, još uvijek nema ni 18 godina, a već je kadetski i juniorski (takmičari do 21. godine) prvak Bosne i Hercegovine. Iste te godine kada se rodio u dalekom Sidneju, Bosna i Hercegovina je ostvarila najveći uspjeh ikada na Olimpijskim igrama, pošto je Nedžad Fazlija osvojio šesto mjesto u streljaštvu. Taj uspjeh čeka da bude nadmašen. Možda baš 20 godina poslije u Tokiju to uspije „Mali Branko – Veliki šampion“.
Mikro Mreža – David Pavlović
