Marina Riđić ex Pelemiš voditeljica i reporterka Al Jazzere Balkans sa diplomom Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci( Odsjek žurnalistike), postdiplomskih studija na FPN u Sarajevu(Odsjek za komunikologiju). Inače ovu Teslićanku smo imali priliku vidjeti u brojnim emisijama sa OBN-a, a tokom cijelog studija je radila kao voditeljica na RTRS-u gdje prošla skoro sve redakcije ove TV-kuće. Ova uspješna naša sugrađanka u intervjuu za naš portal govori o svojim počecima, karijeri i daljim planovima.
Iako već par godina ne živite u Tesliću, često ga posjećujete, po čemu ga najviše pamtite?
Teslić je moj grad, mjesto gdje žive moji roditelji, sestra, najbolje prijateljice, sada i njihova djeca. Gradić u kojem sve miriše na djetinjstvo, prve petice, prve pobjede, prve poraze, ali i gdje sam najopuštenija jer na svakom koraku sretnem poznato lice.
Kako ste odlučili da se bavite ovim poslom?
Moj posao je odabrao mene puno prije nego sam ja bila svjesna. Na slikama u vrtiću stojim pred mikrofonom. Vjerovatno sam već tada znala da publika, aplauz, scena, reflektori su moji saveznici. Kasnije kroz školu su mi savjetovali da upišem nešto “konkretno”, a ne novinarstvo. I pored mnogo izazova i ne tako jednostavnih kockica koje kroz rad pokušavamo sklopiti u neki lijep mozaik- srećna sam što sam tu gdje jesam.
Doći iz jedne male sredine do RTRS, OBN-a i na kraju do Al Jazeera Balkans je trnovit put, kako Vi gledate na to?
Nema lakog puta, ali u tome je čar. Doći iz manje sredine znači da nemate mamin ručak, da novac pažljivo rasporedjujete u toku mjeseca, da kad nešto zaboli morate na autobus pa kući. Ali sa 19 godina osjećate se odraslo, odgovorno, lepršavo i slobodno. Od tih prvih radnih dana do danas pamtim samo dobre ljude, sjajne urednike, male znakove koji su me vodili mojim putem…Sve ostalo me je učilo šta ne želim. I to je sjajno.
Vodili ste mnoge emisije kako informativnog , tako i zabavnog karaktera, koje od njih najviše pamtite?
Pamtim prvu svoju televizijsku emisiju ikada: Pitajte, tražimo odgovor. U to doba društvene mreže nisu bile kod nas prisutne, nijedno ministarstvo nije imalo facebook stranicu, rijetki koriste mail. Naša mala redakcije je bila most preko kojeg su gledaoci stizali do rješenja svog problema. Sva pitanja su bila “životna”: kako ostvariti pravo na penziju, ko je nadležan za to pitanje, ko će finansirati neki projekat, kad će napraviti put do nekog sela…Onda je došao Jutarnji program, pa Dnevnik 3, Izbor za Miss, Budvanski festival, OBN Info, sada Aljazeera vijesti…Nesto sam sigurno i zaboravila, ali u 12 godina samo jednu nisam bila ne ekranu- onu kada sam postala mama.
Radili ste sa mnogim poznatim novinarima i ličnostima iz naše države, koji su na Vas ostavili najveći utisak?
Od svih kolega sam učila, od nekih o poslu, od drugih o životu. Ne bih spominjala imena, nekoga ću sigurno zaboraviti. Kao sagovornika preferiram duhovite, inspirativne ljude. Takve je danas sve teže sresti.
Šta je najvažnije za jednog novinara?
Kažu da je najvažnije da zna kad treba prestati da se bavi novinarstvom. Danas je teško bilo šta raditi kvalitetno, odgovorno, pošteno, ne pogaziti ličnu čast i čast profesije. Kad god završite radni dan i budete zadovoljni sa finalnim proizvodom. znači ima razloga da i sutra dođete na posao. S tim što uvijek može i mora bolje.
Imate li neku poruku budućim novinarima i onima koji se planiraju baviti ovim poslom?
Uh, te savjetodavne funkcije bih prepustila ljudima u poznim godinama. Onima koji su i u ono, i u ovo vrijeme birali pametno, ostajali poznati i priznati. Ali lično bih voljela da mladi ljudi, prije odluke o upisu u srednju školu ili fakultet imaju priliku okušati puls tog posla kroz praksu. Možda bi tada, kada govorimo o mom poslu, voditeljice sa televizije dobile još neki epitet osim lijepe..Sve je lako kritikovati iz fotelje. Probaj, pokaži da znaš i možeš i onda granice ne postoje.
Da li imate nekih neostvarenih snova kao novinar?
Mnogo planova, želja, snova me još čeka. Jedno po jedno, nešto lijepo se desi, a da ga na glas nisam ni prizivala. Voljela bih malo više putovati, ta želja me je i vukla ka novinarstvu.
Možete li napraviti neko poređenje između tri medijske kuće za koje ste radili, RTRS, OBN, Al Jazeera Balkans, u čemu je razlika najveća( pripreme emisija, dostupnost informacija, kolege…)
RTRS je dio javnog RTV servisa- dakle ogroman sistem, u nekim segmentima trom i prenatrpan, u drugim sjajan poligon za učenje i isprobavanje rada u raznim redakcijama- od dokumentarne, filmske, muzičke, do zabavne, informativne, sportske. Tu širinu komercijalna televizija poput OBN-a nema. Ali tu vas nauče kako biti 3 u 1, pripremati špicu i scenu za emisiju, montirati priloge i tražiti goste. Aljazeera Balkans je svemirski brod u odnosu na sve drugo što se nudi u ovoj regiji. To sa pravom govorim misleći na broj novinara širom svijeta koju su dio naše mreže, tehnoloških inovacija zadnje generacije poput virtuelnog studija u kojem odnedavno radimo, ogromnog broja servisa iz kojih crpimo informacije i mogućnosti njihove provjere, stalne edukacije..
Nalazimo se u teškim vremenima, gdje sve više mladih svakim danom napušta zemlju, kakva je Vaša poruka mladima?
U programu Aljazeere sigurno ste zapazili odličan dokumentarni serija: Hoću kući. Priče mladih i starijih, uspješnih i onih manje poznatih, čak i onih koji su bogastvo i slavu stekli tamo negdje, preko granice…I svi oni su prije ili kasnije odlučili da se žele vratiti, da žele kući. Nama nedostaje novca i jeftinih letova da možemo putovati, da vidimo druge i drugačije, da shvatimo koliko smo mali i kako nam je lijepo. Naravno da bi trebalo okušati svoju sreću gdje god se ukaže prilika, ali bih silno željela da ljudi idu na usavršanje u inostranstvo, a ne da bi preživjeli.
Mnogi Teslićani kada Vas vide na televiziji s ponosom govore ”Ovo je naš Teslićanka”, čini li Vas to ponosnim i imate li šta da poručite našim sugrađanima.
Srećna sam ako je mojim sugrađanima drago vidjeti mene na televiziji. Izuzetno sam srećna kada me kolege pitaju: Teslić na Forbes-ovoj listi, Banja Vrućica ima otvoreni bazen i moderno lječilište, ambasadorka iz Teslića, Koviljka Špirić, u Poljskoj dobila nagradu za izuzetne rezultate, u Tesliću se prave cipele za austrijski brend Gabor…A sada imamo i Tatjanu Đekanović, maturantkinju iz moje Gimnazije, koja ide na Olimpijadu u Rio ovog avgusta…Ja sam ponosna!
Ovim putem se zahvaljujemo Marini na izdvojenom vremenu i razgovoru za naš portal i želimo joj mnogo sreće u nastavku karijere.
David Pavlović
