Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana živjeli su lijepo i u sloziLjubav, Bogatstvo, Tuga,Sujeta i Znanje. Živjeli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svjetskih briga i događanja. Ali nakon mnogo vijekova primjetili su da njihovo ostrvo polako i sve izvjesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da napuštaju svoje čarobno ostrvo koje im je vijekovima pružalo sreću.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, odluči da ostane. Jedino je ona vjerovala i nadala se da je sve to privremeno i da će doći bolji dani kada će sve biti lijepo i veselo kao nekada. Međutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lijepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali … sada više nije bilo načina da ode sa ostrva. Svi čamci, brodovi i splavovi već su otplovili a za pravljenje novih više nije bilo vremena. Ljubav je počela da doziva u pomoć.
Nekako u to vrijeme, put tuda nanese Bogatstvo. Ljubav se obraduje srećnoj slučajnosti i zamoli Bogatastvo da je primi na svoj brod:
– Primi me molim te, ostrvo tone, udaviću se – reče Ljubav.
– Izvini ali moj ;amac je pun zlata i dragog kamenja. Nema mjesta još i za tebe Ljubavi. Ako i ti budeš ušla, bojim se potonućemo – reče Bogatstvo i ode.
Ljubav je počela da hvata panika. Ostrvo je više tonulo i vode je bilo sve više. U panici, Ljubav je i dalje dozivala u pomoć. Onda je na svom splavu naišla Tuga. Ljubav se obradovala starom prijatelju:
– Tugo, molim te spasi me. Potonuću zajedno sa ovim našim ostrvcetom. Bilo bi šteta da svjet ostane bez ljubavi.
– Žao mi je Ljubavi – odgovorila je tuga – Toliko sam tužna da ne mogu da te povedem sa sobom. Želim da budem sama. I ostavi ljubav daleko iza sebe.
Na ostvru Ljubav već poče hvatati očaj. Nije vidjela način da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se našla i to zato što je vjerovala u bolje sutra. Međutim, tračak nade, ili je možda u pitanju vjera, još uvijek su je nagonili da i dalje doziva u pomoć. Njena dozivanja privuku pažnju Sujete koja je tuda slučajno prolazila.
– Povedi me sa sobom. Ti si mi jedina nada – zamoli Ljubav.
– Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si prljava i mokra, hoćeš da mi pokvasiš čamac . Sama si kriva! Sad snosi posljedice. Lepo sam ti govorila da odeš dok se još moglo. – I još uvrijeđena ode i ostavi Ljubav sa njenom tužnom sudbinom.
Izgubivši i posljednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sjela je na jedini nepotopljeni kamen što je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog ostrva i čekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. Utom, niotkuda, pojavi se neki stranac u čamcu. Stranac priđe sasvim blizu i pruži Ruku ljubavi. Ona uđe u čamac i on je preveze na susjedno ostrvo. Tu je Ljubav izašla iz čamca, zahvalila se i pošla dalje. Tek par metara dalje shvatila je da ne zna ko ju je spasio. Okrenula se i dotrčala natrag do obale, ali čamac sa strancem već se izgubio na horizontu. Tada je Ljubav tek primijetila Znanje kako sjedi na obali. Prišla je i upitala:
– Reci Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?
Znanje je pogleda, nasmiješi se pa joj reče:
– Kako, zar ti ne znaš? To je bilo VRIJEME.
– Vrijeme? – Upita zbunjeno Ljubav.
– Da, VRIJEME – odgovori Znanje – Jer jedino je VRIJEME sposobno da spozna koliko je Ljubav velika.
