Kako bi postigli moćan sporazum, svjetski čelnici trebali bi se naći pod velikim pritiskom. Globalni pakt morao bi biti hitan, a ne samo privlačna mogućnost. Obilježava se sedamdeseta obljetnica konferencije Bretton Woods kojom su ustanovljeni Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (MMF).
Piše: Harold Džejms, profesor istorije i međunarodnih odnosa na Prinstonu te profesor istorije pri European University Institute u Firenci
Gotovo usporedno obilježene su važne obljetnice kao što je obljetnica iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji, što je dokaz koliko su ambiciozni bili njezini organizatori. Naime, u razdoblju velikih previranja cilj te konferencije bio je uspostaviti stabilan međunarodni monetarni okvir koji će poslužiti kao kamen temeljac za mirnodopski globalni poredak. Taj je cilj uspješno ostvaren – barem na neko vrijeme.Konferencija Bretton Woods i dalje je predmet divljenja, dokaz su i tri nedavno objavljene knjige na tu temu koje su postigle zamjetan komercijalni uspjeh. Zbog čega sastanak nekolicine muškaraca na temu novca i dalje pobuđuje toliko zanimanje?
Naravno, ima tu sočnih zgoda, kao što je ples ruske balerine i supruge Johna Maynarda Keynesa koji je američkoga ministra financija održao i te kako budnim, te optužbe da Sovjetski Savez špijunira glavnog američkog pregovarača Harryja Dextera Whitea. No, prava drama na toj konferencija odvijala se u smislu sustavne evolucije institucijske strukture koja je tridesetak godina poslije služila kao temelj svjetske stabilnosti i prosperiteta.Ta institucijska vizija bila je neraskidivo povezana sa sustavom globalne sigurnosti. Naime, prema originalnom sporazumu, pet velikih sila koje će imati stalno predstavništvo u Izvršnom odboru MMF-a bile su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Sovjetski Savez, Kina i Francuska, odnosno iste države koje imaju trajno mjesto u Vijeću za sigurnost Ujedinjenih naroda.
Čak i unutar tog okvira, pregovori su bili velik izazov. Dakle, kako su 44 potpuno različite sile, od kojih je svaka pokušavala zaštititi prvenstveno vlastite nacionalne interese, uspjele postići dogovor o novom svjetskom monetarnom sustavu?Prema Keynesu, ključ je bio u procesu međunarodnog odlučivanja i planiranja koji je predvodila “jedna sila ili skupina sila sa sličnim stavovima”. Za razliku od toga, sastanak 66 država, poput neuspjele Svjetske gospodarske konferencije održane u Londonu 1933. očekivano nije rezultirao dogovorom. Keynesov rival Friedrich Hayek otišao je i korak dalje ustvrdivši da se uspješan i trajan poredak ne može ostvariti sporazumom, već da se mora dogoditi spontano.
Bilateralni ključ
Iskustvo Bretton Woodsa služi kao potvrda Keynesove procjene. Premda su na konferenciji Bretton Woods službeno bile zastupljene 44 države, Velika Britanija, a posebno Sjedinjene Američke Države, pokazali su se dominantnim igračima.Zapravo su bilateralni sporazumi razlog svakog velikog uspjeha financijske diplomacije velikih razmjera. Početkom 70-ih godina, kad je krahirao režim fiksnog valutnog tečaja uspostavljen na konferenciji Bretton Woods, činilo se da je MMF nadživio vlastitu funkciju. No, redefiniranjem dokumenata o ustroju MMF-a, SAD, koji je priželjkivao veću fleksibilnost, i Francuska, koja je tražila predvidivost sličnu onoj iz razdoblja zlatnog standarda, uspjele su mu udahnuti novi život.Potkraj istog desetljeća, pokušaj Francuske, Njemačke i Velike Britanije da postignu dogovor o monetarnoj politici neslavno je propao. No, pregovori između Francuske i Njemačke, koje su i dalje glavni glasovi u raspravama o europskim monetarnim pitanjima, pokazali su se daleko uspješnijima.
Slično tome, kada je sredinom 80-ih zbog previranja u valutnom tečaju uslijedio poziv za protekcionističkim trgovinskim mjerama, SAD i Japan iznašli su rješenje u pogledu stabilizacije valutnog tečaja.Danas je međunarodna ekonomska diplomacija usmjerena na SAD i Kinu. U posljednjih nekoliko godina sve je primjetnija rasprava o tome je li globalni gospodarski sustav 2000-ih, u kojima su gospodarstva u usponu orijentirana na izvoz zapravo prikovala svoju valutu uz dolar kako bi ostvarila brži rast i nagomilala rezerve u stranim valutama po spektakularnoj stopi, zapravo stvorila svojevrsni Drugi Bretton Woods. Mogu li SAD i Kina formalizirati takav sustav u kojemu bi renminbi igrao važniju ulogu?Bilateralna narav ovih pregovora neupitno pokazuje kako prilika za to postoji. Međutim, još je jedan ključni čimbenik bio temelj uspjeha konferencije Bretton Woods: globalna politička i sigurnosna situacija.
Globalni tajming
Za početak, ta konferencija održana je mjesec nakon Dana D u Normandiji, kad se kraj Drugog svjetskog rata doimao puno bliže nego što je zaista uslijedio. U obzir treba uzeti i tadašnja zbivanja na državnoj razini. Prije početka konferencije američki ministar financija Henry Morgenthau Jr. istaknuo je: “Osjećamo da ovo činimo za dobro cijeloga svijeta, dobro nacije i dobro Demokratske stranke”.Kako bi postigli sporazum sličnih razmjera i moći utjecaja, svjetski vođe, napose čelnici SAD-a i Kine, trebali bi se naći pod isto tako velikim pritiskom. Globalni pakt morao bi biti hitan i nužan, a ne samo privlačna mogućnost. Što bi uvjerilo kineske čelnike da moraju brzo ojačati otvoreno svjetsko gospodarstvo kakvo je Kini i omogućilo gospodarski uspon temeljen na izvozu?
Kao jedan od katalizatora za to mogla bi poslužiti financijska kriza koja polako izvire iz sivoga bankarskog sustava te zemlje obilježenog rizicima. Istoj svrsi poslužilo bi i natjecanje za globalno čelništvo. Ili će možda poticaj biti strah da se svijet kreće prema protekcionizmu te da bilateralni i regionalni trgovinski sporazumi poput Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva produbljuju podjele između onih koji u njima sudjeluju i ostatka svijeta.Konferencija Bretton Woods dokazala je da će velika kriza potaknuti političku dinamiku reforme. Suvremeni svijet, unatoč svim nedaćama koje ga more, jednostavno nije dovoljno opasan, bar ne još, za države koje se nalaze za kormilom svjetskoga gospodarstva. (Poslovni.hr)
